Frigane triljice

Trilja je oduvijek bila nešto više od pukog gastronomskog užitka. To nešto više do savršenstva su prakticirali stari Rimljani, a želite li i vi okusiti nešto od užitaka poželjnih cijele godine morat ćete naučiti razlikovati trilju od trilje

DSCN2000

Trilja, trigla, tarlja, trijun, trljuh, babun, barbon, barbun, barban, barbuc… riba je koja ima kultni status i kod ribara, bogme i kod malo boljeg poznavatelja dobrih zalogaja, a tek kod izbirljivih bonkulovića… Da bude odmah jasno, sve što ćemo napisati i reći o trilji odnosi se na trilju od kamena. Onu drugu trilju, trilju blataricu mnogi neće ni pogledati a kamoli, sačuvaj Bože, staviti u usta! Razlika je kao od neba do zemlje! Želite li kušati nešto izuzetno iz mora, morat ćete naučiti razlikovati trilju od trilje! Trilje se pripremaju pečene na gradele! Tomu se nema što dodati ni oduzeti! Ha, ha! O triljama na gradele jednom drugom zgodom! A sada o malim bonkulovićevskim okostolnim užicima. Trilje su dobre (izvrsne) u svako doba godine što potvrđuje panmediteranska izreka: Salpa, dona e barbon, ogni stagioni boni. (Salpa, žena i trilja, dobri su u svako doba godine) ili pohrvaćeno: Čovik (žena) i barbun, dobri su saki stajun. Ali profinjena nepca dat će joj prednost u zimsko doba godine. Trilja je oduvijek bila nešto više od pukoga gastronomskog užitka. Za to nešto više od samo poželjne namirnice, do savršenstva su prakticirali stari Rimljani i to kao živo seksualno pomagalo koje je bacalo u trans putenih užitaka okupljeno društvo na razuzdanim bakanalijama. Otud i afrodizijački naboj koji prati ovu ribu. Naši ribari uživali su u triljinom okusu, a ako su i znali za njen zakulisni učinak vjerojatno ga nisu ni htjeli na sva zvona razotkrivati. Ipak, triljina glava bila je, iz tko zna kojih pobuda(?), rezervirana za domaćina. I za to se mogu čuti izreke: Prida se glavu od trilje, a prid ženu (svekrvu) onu od bukve, ili Glavu od barbuna jede domaćin, a ne mačka.

DSC06552 DSCN1985