porti

Konačno! Sjeli smo s olakšanjem. Sad smo bez ikakvih obveza. Prepustili smo se toploj ljetnoj noći obasjanoj mjesečinom. More se samo lijeno prelijevalo moguće više zbog toga što su nam umorno klimale glave, a ne zato jer se more micalo. Dvadesetak žutonarančastih svjetlosnih izduženih trakova lijeno je šaralo po površini mora samo valićima razumljive šare. Pred nama je tridesetak jedrilica privezanih za bove nepomično “sjedilo“ u moru. Iz zapadnog kraka prostranog zaljeva dopirali su jedva čujni mukli zvukovi razuzdanog veselja “nautičara“ koje nemilice puštamo da nam po Jadranu sami po svom nahođenju određuju mjerila veselja i zabave. S druge strane, istočne, do nas je dopirala tišina usnuloga primorskoga mjesta. Tek poneki ljetom zaluđeni cvrčak na tren bi “zastrugao“, a onda valjda i sam sebe bukom prepao pa se brzo primirio i prepustio kratkom noćnom odmoru, jer brzo će zora! A i mi smo dan započeli čak prije zore i evo umorni, ali zadovoljni dočekali njegov smiraj. S noge na nogu vukli smo se prema krevetu, pred butigom još je poneko u kutku sjedio i potiho, ispod glasa razgovarao o samo njima znanim temama pazeći da ne uznemire noćni spokoj, nešto je šušnulo u grmlju uz put, zacviljela su ulazna vrata, zagasili smo svjetla.

(…) Odlučili smo da će nam to biti prvi “bazni logor“ odakle ćemo pokušati uspostaviti vezu s gospođom kod koje imamo dogovoren smještaj. Čuo sam, jer sjedio je do mene, Braslavova pitanja, kako ćemo je naći i gdje je, ali i razgovijetno sam čuo odgovore! Gospođa je bila tek desetak koraka iza nas, pred svojom kućom! Vrteći glavom upitao sam se: “Kako smo se nekada uspijevali naći bez mobitela?“ Ostavili smo sada nama nepotrebne stvari i krenuli po mjestu. (Više pročitajte u Moru.)

porti2

porti3